Bauljanja srpskih
levičara
Levičari.
Potrebno je osvetliti ovaj pojam u svojoj političkoj konfuznosti. On je
nedopustivo i idiotski preširok, ispunjen varijetetom pozicija i ideja koje imaju samo jednu dodirnu tačku – anti-kapitalizam.
Dobro, one su sve zajedno suprotstavljene kapitalizmu, ali i razne druge
desničarske politike su suprotstavljene kapitalizmu. To u principu znači sve i
ništa. Ali ono što danas ne znači, da ne ulazim u razlike ‘levice’ i ‘desnice’, je rušenje
kapitalizma i nepravednih ekonomskih odnosa na kojima se on bazira. Ja sebe
smatram revolucionarnim socijalistom, što znači da verujem da u krajnjoj instanci
borbe protiv kapitala dolazi njegovo giljotiniranje, i da je to conditio sine qua non kretanja prema
besklasnom društvu. Kad pogledam unazad kroz istoriju, vidim da su radničke
partije, srpske socijal-demokrate sa Dimitrijem Tucovićem na čelu, jugoslovenski
komunisti, boljševici, ili koje su već ime sebi davali u datim okolnostima,
uvek najodlučnije odvajali sebe od drugih političkih opcija, jasno podvlačili
crtu između svojih revolucionarnih težnji i svih ostalih reformatora i
reakcionara, stavljajući do znanja kapitalistima, umetnicima, vladama, vojsci,
žandarmima da ozbiljno planiraju radikalnu socijalnu promenu, i da ‘nema
zezanja’. U poređenju sa njima, današnji takozvani ‘levičari’ predstavljaju,
autističnu, izolovanu, intelektualnu javnost, koja se bavi čisto pitanjima
socijalnih reformi bez revolucionarne perspektive, (u Komunističkom Manifestu se lepo može videti kako Marks i Engels ocenjuju tu felu), dalje, nemaju klasno utemeljenje,
ne zastupaju klasne interese specifične podjarmljene klase, nego se izdaju za
branioce i dobročinitelje ‘celog društva’ od strašnih posledica kapitalizma. Sve
u svemu mutna voda.
Da
budem jasan, ukazivanje na negativnu posledicu nije samo po sebi štetno, ali zaobilaženje
uzroka je izbor da se pliva u mutnoj vodi u kojoj je fino i prijatno, pliva se
sa ajkulama ali ne mora da im se gleda direktno u ralje. Kritikovati poredak a
ne rušiti ga je uvek bio dobra zabava inteligencije koja ostaje u krugu
(Dvojke) građanske politike.
Kapital kao uzrok nedaća jednog dela čovečanstva
i doktrina o njegovom ukidanju kroz revoluciju jesu rezultati razvoja
marksističke teorije kojima se ona najoštrije i najsvesnije odvojila od ostalih
građanskih teorija i stala uz proletarijat, i tu nema nazad. To je tačka koja
MORA DA SE STRESIRA, to je njen najvažniji sastojak, član koji ne sme da podlegne
kompromisu, ono oko čega nema trgovine, pregovaranja, revidiranja,
Sve ispod toga je reformizam, koji ima
prolazno mesto u podizanju svesti o štetnosti kapitalizma, ali koji ako na kraju
puta ne odabere stranu ostaje da baulja tu
gde baulja. Levičaru su danas puna usta
mera štednje, propadanja kulturnih institucija, nacionalizma, imperijalizma, sudbina imigranata,
itd. ali direktnu konfrontaciju sa krivcem za sve to i njegovom bulumentom
poslušnika mudro izbegava. Manje više zato što ga ovaj preko raznih fondacija,
NGO-ova, agencija, stipendija izdržava, a ujedati ruku koja te hrani, složićete
se, nije pametno. Levičar je samo bolje prerušeni, namazaniji, na socijalna pitanja
osetljiviji liberal 21. veka sa starom dušom i starim pogledom na stvari.
Pored
toga što levičar sa desničarem čuči u istom mraku građanske politike kao leva
ruka kapitalizma, i falsifikuje socijalističku teoriju, odstranjujući njen najradikalniji
činilac, on svoj nedostatak jasne klasno-političke pozicije pokušava da nadomesti slušanjem turbo-folka i
nošenjem air max-a. Pokušava da se namontira u radničku klasu, i misli u svojoj
tupavoj malograđanskoj glavi, da koketiranjem sa proleterskom modom zastupa
interese proletarijata. I tako nesretnik, luta od revidirane socijalističke
teorije do popularne kulture trazeći u njoj malo klasne politike, čisto da
opere savest. Ali kultura nikad ne može da bude zamena za političku praksu i
političku teoriju, jer iako sigurno jeste izraz srca društveno-ekonomskog
konflikta, tenzije, besa, revolta, nije svesno, organizovano traženje načina prevazilaženja
odnosa koji ih uzrokuju. Po mom snažnom uverenju, radnička klasa danas i sve
druge potlačene društvene klase koje vide svoj interes uz nju, jedino mogu da ponovo pređu iz defanzive u
ofanzivu na kapitalizam, svesnom, organizovanom, političkom akcijom kojoj služi
novoizbrušena socijalistička teorija. I tu nema pardona.
U
vezi sa ovom travestijom, treba pomenuti rad Darka Delića, velikog transvestita
i kukavice, čiji tekstovi tu i tamo razotkrivaju klasnu pozadinu socijalnih
fenomena, ali čija perspektiva je levičarski slabovida i šlihtarski romantična.
Delić, koji ni u snu ne bi smeo da ličnim primerom stane iza praksi koje odobrava,
mašta o emancipaciji radničke klase koja spava u kulturi njene omladine. Na
njoj samo treba da se insistira, da se njene vrednosti omasove i kapitalizam će
pasti. Ali šta je ta kultura u kojoj sam evo i ja odrastao? Konglomerat često
kontradiktornih, instinktivno tačnih, ali nedovoljno jasnih predstava o lično-kolektivnoj
sreći koju onemogućava neki sistem kome se treba suprotstaviti. Kako, zašto, na
koji način? Egzaktna klasna svest tu takođe ne postoji. I to nije ništa loše,
ali je činjenica. A ta svest se proizvodi obrazovanjem,
naporom, kroz borbu, vestačkim radom koji uvek transformiše spontani materijal,
iskuje ga, izobrazi, podigne, izgradi do one visine gde se jasno vidi ko je ko,
kako i pre svega ZAŠTO I KUDA.
Stoga,
ova vrsta Levičara, koja je kvaran plod društveno-istorijskih okolnosti, predstavlja
istovremeno i nedostatak autentične proleterske politike koja je svesna sebe i
svog neprijatelja, i prepreku genezi takve politike. Koja uvek, kao što nas
istorija obaveštava, kad tad bude pređena ili sklonjena. I zbog toga, treba
biti najoštriji protivnik ovih jalovih i anemičnih levitacija koje vuku na građanštinu.
Filip Krantić
